Moja Crvena Zvezda
БлоговиВладимир

Dve ponosne parade u tri dana

Kuda vode srpski fudbal?

Demokratizacija srpskog društva, kao i ljudske i građanske slobode očigledno su u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu dosegle vrhunac. U samo tri dana Beograd je imao prilike da vidi dve ponosne parade u kojima je većina učesnika bila identična. Na jednoj strani navijači okupljeni oko jednog cilja, na drugoj policija zadužena za red i mir i na trećoj glavni učesnici odvojeni od prethodne dve i zaokupljeni svojim idejama, željama, potrebama i ko zna čime još.

Ona nedeljna je u ovom tekstu iskorišćena samo kao šaljivo poređenje i koincidenciju sa svim učesnicima i događajima, i predstavlja šaljiv osvrt na ono što je svakako nama mnogo važnije.

Pređimo na suštinu. U petak 8. oktobra naši cenjeni fudbaleri prirediše nam paradu na koju smo svi bili više nego ponosni. Ovaj put su uspeli da nas obraduju porazom protiv fudbalske velesile Estonije. Kao neko ko vrlo dobro poznaje geografiju Evrope, a slobodno se mogu pohvaliti i poznavanjem fudbalske igre i relacija koje vladaju u fudbalu iste te Evrope, bio sam prinuđen da proverim da li je u pitanju ista ona Estonija, Estonija bivša republika SSSR-a, baltička zemlja i od skoro članica EU?! I gle čuda. Jeste. To je ona ista Estonija koja ima čitavih 1,8 miliona stanovnika, Estonija koja ima ukupno 5 (pet) profesionalnih fudbalskih klubova i Estonija koja prosečno na utakmicama nacionalnog prvenstva ima čak do 200 gledalaca. Evidentno fudbalska sila u kojoj jedan klub tokom čitave sezone na tribine skupi onoliko navijača koliko na Zvezdinom severu bude na samo jednoj utakmici protiv Jagodine ili recimo Javora ili možda Metalca.

A onda još te noći, a posebno sutradan nestade ponos na prikazanu nam paradu. Sa svih strana krenulo je drvlje i kamenje po našim reprezentativcima, novom selektoru, pa čak i navijačima. Gospodo sportski novinari, još pre par dana glorifikovali ste poraze. Smatrali ste da je poraz naših komšija u LŠ uspeh. A sada…? Očekivao sam isto to i kada je reprezentacija u pitanju. Pa zar nije dovoljno to što učestvujemo? Ipak o vašem jednostranom pisanju ne vredi trošiti reči. Ovde je stvar o mnogo kompleksnijem problemu.

Za početak okriviste Pižona. Fascinirale su me njegove greške kako u sastavu tako i u taktici. Ali njegova najveća greška je što nije shvatio da je na tu poziciju doveden kao žrtveno jagnje. Postavljen je kao čovek koji će morati da bude na braniku odbrane nečega što je već u startu izgubljeno, i štititi leđa nekoga ko odozgo, iz lože. gleda.

Zatim okriviste navijače. I to ne sve navijače. Doslovno napisaste, navijači sa severa, zapada i dela istoka. Toliko su dekoncentrisali slavnog nam golmana. Ne mogu se baš setiti imena njegovog. Da li beše Vuk Branković ili možda Vladimir Stojković. Znam da to beše onaj koji reče da ne bi otišao ni za milionče, a sada nakon parade sa tri komada u mreži, ponosan odpozdravlja navijačima sa tribine koju niste želeli ili niste smeli da pomenete – jug. Gospodo draga, izdajnici i kvislinzi su u ovoj zemlji uvek bili satanizovani i izopštavani. A ti isti navijači su krivi i što se usudiše da pomenu i ime bivšeg selektora. Gle čuda severna tribina podržava selektora kome je crno-bela boja u srcu. Mora da ih je potkupio i to sa ona 2 (dva) miliona koje mu ugovorom dade big boss. I na kraju ti isti navijači tražiše i odlazak tog istog big boss-a.

Na kraju svi su grešni, svi su krivi, samo je ona grupa u loži oko Toleta nevina. Samo oni rade sve kako bi trebalo. Karadžić, Đorić, Ćurković i njima slični toliko vode računa o našem fudbalu da su nezamenljivi. Iskoristiše i Ljupka, pa se i on pokupi i ode.

Šta više reći? Moglo bi se o ovoj ponosnoj paradi još dugo i naširoko pričati, ali pravu stvar napravi danas novinar „Blic nedelje“. Postavi čovek pitanje „Ko može da smeni Karadžića?“

Kada ćete svi shvatiti da karcinom našeg fudbala leži na Terazijama 35. Toliko je jak da može da se poigrava sa svim i svačim. Ipak zdravo tkivo postoju. Kao što rekoste sever, zapad i deo istoka. Samo još hirurga da nađemo. A valjda će i vremena za tako nešto biti. U protivnom crno-belo nam se piše, a i televizori u boji pojaviše se pre 30 i kusur godina, možda i više.

Do tada, biće MOJA i vaša CRVENA ZVEZDA šampion, bez ozira na Toleta, krojača i slične, a i reprezentativci će znati za koga i zbog koga igraju.

SRBIJA I ZVEZDA NEMAJU ALTERNATIVU.

Повезане вести

1 comment

Leave a Comment