Moja Crvena Zvezda
АлександарБлоговиЗвездине легендеФудбал

Zvezdine legende – Rajko Mitić

Rajko
Rajko Mitic

Od nastanka kluba, od prve utakmice, prvog šampionata, crveno-beli dres nosilo je na stotine fudbalera, na klupi je promenjeno nebrojano mnogo trenera. Neki su prikazali manje, neki više, ali samo oni najbolji pisali su istoriju Crvene zvezde. Samo zbog onih najboljih, naši očevi su uživali gledajući utakmice,  smišljali im pesme i nas učili da volimo pravi klub. Zbog njih smo i mi, koji danas bodrimo naš klub, a koji nismo imali prilike da ih gledamo, još više ponosni na to što smo Zvezdaši. Samo oni najbolji mogu se nazvati Zvezdinim legendama. Zbog  toga, zaslužuju da se njihovo ime sa ponosom pominje, da se o njima sa poštovanjem govori, da nikada ne padnu u zaborav. Zbog svega što su uradili za naš klub, zaslužuju da im i na ovim stranicama bude posvećena naša pažnja. Biće priča o Zvezdinim zvezdama, majstorima, golgeterima, koji su obeležili istoriju našeg kluba i koji su svima dobro poznati, ali i o onima koji su na terenu imali druge zadatke, koji nisu ostali toliko upamćeni po svom znanju sa loptom, ali su jednostavno zbog svega što su dali klubu i njihovog učinka zaslužili da budu smatrani legendama kluba. Biće priče o obnavljanju nekadašnjeg kluba sredinom 20. veka, koji će od 1945. godine zvanično nositi ime Crvena zvezda. Takođe, čitaćete i o prvim trofejima i načinima koji su osvojeni, nezaboravnim utakmicama koje su igrane u velikoj ligi SFRJ, Evropskim takmičenjima, akteriam istih. Ovo je priča o njima. Ovo su strane posvećene legendama Crvene zvezde.

Pročitajte priču o Rajku Mitiću.

Rajko Mitić je rođen 6.oktobra 1922. godine u Beloj Palanci. Fudbal je počeo da igra u beogradskom klubu Vitez kao junior, a zatim je zaigrao za Košutnjak. Karijeru je nastavio u veoma poplarnom predratnom timu BSK-a. U Crvenu zvezdu dolazi odmah po osnivanju, 1945. godine i ostaje sve do 1958. godine. Odigrao je ukupno 572 utakmice i postigao 262 gola. U periodu od 1946-1957. godine odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije 59 utakmica i postigao 32 gola. Od dresa reprezentacije oprostio se 29. septembra 1957, protiv Rumunije (1:1) u Bukureštu. Kao jedan od najboljih igrača dvadesetog veka sa ovih prostora, izabran je za prvu zvezdinu zvezdu. Preminuo je 29. 3. 2008. godine u Beogradu, nakon duge i teške bolesti.

Rajko Mitić, popularni Čika Rajko bio je sinonim svega što je u sportu vrlina. Njegovo ime govori više od bilo kakvih epiteta koje bi u ovom trenutku upotrebili. Ipak, recimo: Rajko Mitić je legenda srpskog i tadašnjeg jugoslovenskog sporta i fudbala uopšte!

-Počeli ste kao junior Viteza, Košutnjaka i BSK-a pre rata. Izgleda da roditelji nisu bili baš oduševljeni da im sin postane fudbaler. Postoji i priča o lopti isečenoj na sitne parčiće.

– Dobro ste verzirani. Ja sam kao dečak iz Zemuna – Novog grada, dolaziona igralište Viteza i posmatrao današnje fudbalere. To su bili prvi koraci i prva moja veza sa fudbalom. Posle jedno 10-ak godina, otac je napravio kuću u Železničkoj koloniji Košutnjak. Tamo sam u stvari počeo, napravio prve korake, i u petnaestoj godini već sam zaigrao za prvi tim Košutnjaka.

– Ovo što pominjete isečenu loptu, to se dogodilo baš u Košutnjaku. Bilo mi je negde osam, devet godina. Mi klinci smo tada imali samo krpenjaču. Međutim, nabavili smo jednu fudbalsku loptu, neku „ledicu“, koju smo kupili za nekoliko dinara. Štedeli smo i svako je uložio po nešto novca. Onda smo je namazali lako i to je bila strašno teška lopta. Ja sam bio njen čuvar. U dvorištu naše kuće imali smo psa. Majka, koja je bdila nada mnom, želela je, pre svega, da ja učim školu.Ona je videla gde ja krijem tu loptu preko noći, a krio sam je u kućici tog psa. Jednog jutra, kad smo krenuli na poljanče da igramo, otišao sam do psa, međutim, ispred kuće lopta je bila sva isečena na parčiće. Ja se zgranem i pitam majku šta je to. Ona kaže: „Ne znam, sine, izgleda da ti je kuče tu loptu iseklo.“ Naravno, primetio sam da nije to učinilo, ali morao sam da ćutim.

– Da nastavimo priču od prvih posleratnih fudbalskih dana, i da Vas pitamo: Kako je formirana Crvena zvezda? Koja je bila njena prva utakmica? Kako su izgledali ti prvi susreti u oslobođenoj zemlji?

– Crvena zvezda je formirana od igrača BSK-a i Jugoslavije, predratnih timova, a tu su se zatekli: Đorđević iz Jugoslavije, Mrkušić iz BSK-a, Stanković iz BSK-a, ja i ostali. Kada je formirana Crvena zvezda, mislim 4. marta 1945. Godine, prva utakmica je bila protiv neke engleske misije.Dobro se sećam da je na tribinama bila uglavnom vojska sa mitraljezima i puškama. Mi smo tu utakmicu dobili sa nekih 12-0, 12-1. Ne znam tačan rezultat. Posle svakog gola vojska je oduševljeno pucala, tako da je onaj krov bivšeg BSK-ovog stadiona bio sav izrešetan.

– Oblačili ste dres Crvene zvezde 572 puta, osvojili četiri titulu šampiona i pet pehara maršala Tita. Najdraži susret?

– Mislim da su mi najdraži susreti bili oni kada smo osvajali kup maršala Tita. Ja sam imao čast da tri puta uzastopno primam pehar. I na rastanku sa fudbalskom igrom, 29. novembra 1958. godine – po četvrti put sam imao čast da primim pehar. Igrali smo u finalu protiv Veleža. Prvo poluvreme je bilo 0-0. Nikako nismo mogli da probijemo odbranu Veleža. Početkom drugog poluvremena  smo preko Bore Kostića postigli prvi gol i posle je sve bilo lakše, jer se Velež otvorio i utakmica je završeno rezultatom 4-1 u korist Crvene zvezde.

– Dvadeset godina na fudbalskom terenu, i mnogo i malo. Za sve to vreme, pored fudbalskog, tekao je i onaj drugi život, noseći sa sobom teret popularnosti. Bezbroj susreta, događaja, anegdota. Da čujemo nešto od toga. Recimo, kako su hteli na spektakularan način da Vas ožene.

– Pred tu ženidbu bilo je raznih kombinacija. Između ostalog, da se sve to obavi o trošku Crvene zvezde, ili da to bude javna manifestacija, da tu bude sva ona publika koja me je bodrila na terenu, i da se na taj način sprovede čin venčanja. Da bude pun stadion, kao da je fudbalska utakmica. Da sve to protekne u nekoj lepoj i prijatnoj atmosferi. Međutim, ja sam se protivio tome, jer sam smatrao da je to jedan čin koji je normalan u životu, koji je privatan, da je to moja diskretna stvar, i da tome ne treba pridavati neku posebnu pažnju, tako da sam to izbegao, normalno se oženio i nastavio da živim kao i do tada.

– Govorili smo o Vašem početku, o igrama u Crvenoj zvezdi. Red je da evociramo uspomene i na one nezaboravne trenutke jugoslovenskog reprezentativnog fudbala, kome ste dali pun doprinos.  Punih jedanaest godina, oblačili ste plavi dres. Učestvovali ste na dve Olimpijade i dva svetska prvenstva. Pa, da krenemo redom. Od utakmice u Pragu, 9. maja 1946. godine, na Dan pobede, kad je Jugoslavija savladala Čehoslovačku sa 2-0. Mogla je ta pobeda da bude ubedljivija, zar ne?

– To su bili prvi počeci, prva naša reprezentativna utakmica. Odigravala se u vreme kada su Česi predstavljali pravu velesilu u Evropi.

– Postoji podatak da vam je sudija poništio gol.

– Čini mi se da je sudio naš sudija Popović. Sećam se da je prvi gol dao Tomašević, ja sam dao drugi, ili je bilo obrnuto, ne znam, nisam siguran, uglavnom je bilo 2-0. Bila je to veoma lepa utakmica, uzbudljiva, na visokom tehničkom nivou. Jeste, poništio nam je jedan gol, navodno zbog ofsajda, a čini mi se da taj ofsajd nije postojao.

– Vi ste dali svoj prvi reprezentativni gol. Kada bi Vas zamolili da budete sportski reporter, uostalom, to Vam neće biti teško, jer ste novinar po zanatu, opišite nam situaciju iz koje je postignut pogodak.

– Mnogo tražite od mene, ali čini mi se da je to bio jedan rezantan šut. Bila je neka kombinacija iz koje sam ja dobio loptu negde na 16 metara, možda 20. Međutim, bila je prilična gužva u šesnaestercu Čeha, tako da je bio malo i golman zaokupljen. Sećam se da je ta lopta ušla negde poluvisoko u levi golmanov ugao.

Rajko u dresu reprezentacije

– Od 52 susreta u najboljoj jugoslovenskoj selekciji, koja Vam je najdraža pobeda? Možda ona kada smo u ponovljenoj utakmici savladali na Olimpijadi u Finskoj tim Sovjetskog Saveza sa 3-1. Međutim, želeli bi da nešto više kažete o prvoj utakmici, koja je završena rezultatom 5-5.

– Ja sam bio dosta blizak sa nekim ruskim fudbalerima, jer sam 1947. godine operisao meniskus u Zagrebu, kod čuvenog doktora Grospića. Pre mene, u Zagrebu je bio Fedatov, ruski fudbaler. Onda je došao Bobrov. To su bila dva velika fudbalera Sovjetskog Saveza.

– Bobrov koji nam je u prvoj utakmici dao četiri gola?

– Jeste. I onda sam se ja kada smo dolazili na trening u Tampereu obradovao što ćemo se ponovo videti. Ali oni nisu uopšte hteli da razgovaraju, tako su se povukli da nisu hteli sa nama da imaju bilo kakav kontakt. I došla je ta prva utakmica. Mi smo u prvom poluvremenu poveli sa 3-0. U drugom poluvremenu, dali smo i četvrti gol. Te golove smo davali na veoma jednostavan način. Sećam se, Zebec i Bata Ognjanov su igrali na krilima. I Beara sa gola ispuca loptu, onda dođe do sredine, do nekog igrača, ovaj da Zebecu, on primi loptu, prođe… I onda u dva-tri poteza smo im davali golove.

Onda Rusi nama daju gol, tako da je bilo 4-1. Pa mi damo ponovo gol. I sada jedan interesantan detalj. Kod 5-1 za nas, ja sam imao stopostotnu šansu koju sam poigrao, jer sam hteo malo da se poigram sa golmanom, mislim da je bio Homič. Izašao sam na dvadesetak metara od gola sam ispred njega. On je stajao na desnoj strani, a ja sam, prilazeći mu sa loptom, hteo da ga fintiram, da se on skloni, pa da mu plasiram loptu tamo gde je on stajao. Prišao sam, međutim, on se nije pomerio, šutirao sam i lopta je otišla pored samog gola. To je bilo negde pred kraj, posle 5-1. Međutim, igra se nastavila i oni su nam za trinaest minuta dali četiri gola i izjednačili na 5-5.

Posle završene utakmice, diskusija. Mi nismo spavali celu noć, raspravljalo se: kako, šta. I onda se neko doseti da sam ja imao šansu kod 5-1 i kaže: „Vidiš šta si napravio, da si dao taj gol, sada bi bilo 6-5!“

Drugu utakmicu smo igrali u Tampereu i kao što se zna dobili sa 3-1.

– Da li je tim iz Tamperea, koji svaki ljubitelj fudbala zna napamet: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec i najbolji naš tim svih vremena?

– Pa jeste, to je bilo vreme formiranje naših ekipa.

To je bilo vreme kada se u našem fudbalu oformila takozvana „velika četvorka“: Crvena zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk. Ali, u svakom slučaju, to je bila jedna ekipa sastavljena od dobrih tehničara, od igrača koji su znali da igraju fudbal.

– Ovaj deo razgovora kada je u pitanju reprezentativni fudbal da završimo nekim vašim zanimljivim sećanjem, anegdotom, pričom koju nikada nećete zaboraviti. Recimo, onom utakmicom na Svetskom prvenstvu u Rio de Žaneiru, na stadionu Marakana.

– Impozantna je bila poseta na toj utakmici. Prvi put u životu igramo na Marakani, na stadionu koji prima 200 000 gledalaca, što je jedno, a drugo, Brazil je tada zaista bio svetska velesila. Petnaestak minuta pred početak utakmice, ja krenerm da se zagrevam. Išlo se uz stepenište. Tam je bio jedan poklopac koji se otvarao i zatvarao. Žurio sam da se zagrejem, išao sam poguren, pazeći da ne udarim u kapak. Najednom sam se ispravio i tačno sam udario u oštru ivicu tog poklopca. Osetio sam da mi krv curi pored očiju, po obrazima. Vratio sam se i ranu su mi ušili, stavili su mi zavoj. Bolničar koji se zatekao u svlačionici skine sa glave onu kapu sa crvenim krstom i natakne meni na glavu.

U međuvremenu, sudija je već zvao da se izađe na teren. Pošto sam ja bio kapiten, a nema me, onda je Čajkovski, koji je voleo malo da se istura, naterao igrače da izađu na vreme, iako smo imali pravo da da sačekamo10-ak minuta, rekavši da ćemo izgubiti utakmicu par-fer-fe sa 3-0, ako se ne pojavimo na terenu. On se stavi na čelo ekipe i oni izađu. I dok su me dole u svlačionici ušivali, sređivali, igralo se već nekih sedam, osam minuta. Kad su mi sve to sredili, ja uđem u igru. Dođe poluvreme. Vraćamo se svlačionicu, idemo, odmaramo. Najedanput, vidim, igrači se nešto svađaju, napadaju Mrkušića. Ja onda kažem: „Šta je ljudi, nije sramota da na Marakani, pred 200 000 ljudi, igramo sa Brazilom 0-0. Oni me pogledaše, misle da sam udaren, da sam lud. Ja nisam znao da smo u nekoj trećoj, četvrtoj minuti primili gol.

Posle te utakmice, kada smo se vratili u Jugoslaviju, bilo je tu i nekih priča da su me brazilski navijači udarili motkom, da su me onesposobili. Međutim, to nije tačno. Priča je onakva kakvu sam ja ispričao.

– Vi ste u svom životu, uslovno rečeno, promenili tri zanimanja. Bili ste fudbaler, trener i novinar. Posle završetka fudbalske karijere, završili ste Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu i diplomirali ste na Višoj trenerskoj školi u Kelnu. Ipak, još dok ste igrali, bavili ste se trenerskim poslom.

– 1951.godine, kao aktivnom igraču mi je predloženo od strane redakcije „Sporta“ da se zaposlim kod njih. I ja sam te godine počeo da radim u „Sportu“. Bio sam aktivan i kao novinar i kao fudbaler. To je bilo prilično teško uskladiti, jer recimo, kad smo putovali negde, a igra se utakmica, ja kao aktivan igrač, moram da zamolim nekoga sa rezervne klupe ili nekoga iz vođstva tima da mi pribeleži podatak o utakmici, golu, šansama u igri. Tako da sam ja posle završetka susreta morao da odem odmah do telefona, recimo u hotel i da šaljem izveštaj. To je bilo prilično opterećenje.

– Bili ste selektor fudbalske reprzentacije Jugoslavije. Vaš najveći uspeh je svakako plasman u finale kupa Evrope. Podsetimo – tek u ponovljenoj utakmici izgubili smo od Italije 2:0. Šta mislite o tom timu iz Rima?
– Ja sam za godinu dana morao da napravim jedan standardan tim. Išao sam na to da odaberem igrače, ne po formi kako to danas rade. Kažu, u formi je, ili nije u formi. Igraće ovako ili onako. Ja sam odabirao igrače po kvalitetima i mogućnostima. Meni nije bilo važno da li će on danas da igra slabo, a u nedelju brilijantno, važno je da vidim njegove kvalitete, pa prema tome da ga uvedem u reprezentaciju. Imao sam prilike eto za godinu dana da formiram ekipu koja je postigla relativan uspeh. Mi smo u tom Kupu nacija, prvenstvu Evrope, ušli u finale, jer smo u polufinalu eliminisali Engleze onim čuvenim Džajicevim golom. To je bila jedna dobra reprzentacija sa kojom sam bio zadovoljan, a priznaćete imali smo i dobre rezultate.

– Da završimo ovaj razgovor jednim interesantnim pitanjem. Samo jedanput u svojoj karijeri bili ste kažnjeni. I to kada ste na utakmici Split – Crvena zvezda izveli ekipu sa terena. Zašto ste to učinili i da li ste tada pravilno postupili?

–  Mogu da kažem da se kajem i dan danas, mada sam neko pravo imao na to. To se kao što rekoste dogodilo u Splitu. Jednoga trenutka Stanković ili Bora Kostić, ne znam, bili su povredjeni. Neko iz publike bacio je kamen ili neki drugi predmet. Ionda je došlo do prekida. Mi smo se pitali šta da radimo. Medjutim, možda ne bih taj potez napravio – da nije nekoliko igrača oko mene obigravalo i govorilo:  „Rajko, idemo napolje, ne možemo ovo, ne možemo ono.“ I to me povuklo da ja prekinem utakmicu. I došao sam na osnovu tih sugestija do takve odluke. Možda nije trebalo. I dan danas se pitam da li je to bio dobar potez ili ne? Ali, dogodilo se i o tome se i danas priča.

Razgovor sa Rajkom Mitićem je preuzet iz knjige Svetislava Vukovića „Asovi YU fudbala“, u izdanju Naučne knjige, Beograd, 1990. godine.

Повезане вести

1 comment

ДС мар 29, 2014 at 13:37

Замолио би вас да овај текст опет објавите, у част Чика Рајка, пошто је данас 6. година од његове смрти. Да и новије генерације које нису упознате с његовим делом, виде о каквом је играчу и човеку била реч! ХВАЛА!

Reply

Leave a Comment