Moja Crvena Zvezda
Звездине легендеФудбал

Zvezdine legende – Dragan Stojković Piksi

Piksi

3. marta 1965. godine, rođen je Dragan Stojković Piksi, a fudbal je dobio najveće blago. Nekadašnji prvotimac, kapiten crveno-belih i peta „zvezda“ Crvene zvezde. Neprevaziđeni umetnik s loptom, mađioničar, kreator igre i vođa, poslednja autentična „desetka“ našeg fudbala.

U Crvenoj zvezdi je odigrao 159 zvaničnih utakmica, postigao 65 golova i osvojio dve titule prvaka i jedan Kup. Potom je igrao za francuski Olimpik, italijansku Veronu i japansku Nagoju Grampus Ejt.

U reprezentaciji Jugoslavije odigrao je 84 utakmice i postigao 15 pogodaka, učestovovao na po dva Svetska prvenstva i Evropska šampionata.

Po završetku igračke karijere bio je četiri godine predsednik Fudbalskog saveza Srbie i Crne Gore, potom dve godine predsednik Crvene zvezde. S njim na čelu, naš klub je dve sezone za redom osvajao „duplu krunu“.

Već četvrtu sezonu je trener Grampus Ejta iz Nagoje, odakle nam stižu vesti da i dalje, iako mu je 46 godina, fudbal igra bolje od njegovih učenika. Uostalom, teško da bilo koji igrač japanske lige može da uhvati volej sa klupe i sa pedeset metara je pošalje u mrežu. I to u odelu i cipelama!

Piksi na duelu sa Milanom

Čair, početkom osamdesetih. „Real sa Nišave“ je apsolutno najveći evropski fudbalski hit. Mali, provincijski klub u kome igraju nepoznati fudbaleri preko noći postaje strah i trepet za bogate velikane. U toj ekipi, jedan golobradi klinac s nadimkom miša iz crtaća igra povremeno, što bi se reklo „na kašičicu“. Njegov učinak na putu ka polufinalu Kupa UEFA je mali, ali zapažen…

Zagrebački „Maksimir“, novembra ’83. Selektor Todor Veselinović na početku drugog poluvremena prijateljskog meča sa Francuzima ubacuje tog malog iz niške Pasi poljane, kojim su opčinjeni i stariji reprezentativci, bilo da od jutra do sutra „pimpuje“ loptu na treningu, bilo da samouvereno zauzima mesto na centru terena, mesto odakle će voditi sve svoje fudbalske juriše.

Leto 1984. Zemlja Gala. Francuska kao da mu je suđena. Dok „plavi brod“ na Evropskom šampionatu tone sve dublje, dok se nacija pita „koga Toza voza“, a Platini, Tigana, Žires i ostali idu ka tituli, mladić po imenu Dragan Stojković budućem evropskom prvaku zabija gol iz penala koji niko nije hteo, ili smeo da izvede.
Beograd, jula 1986. Ionako vreli asfalt se topi od napetosti u vazduhu. „Hoće potpisati, neće potpisati. Mora, hoće! A opet, ko zna…“ Za Piksija zna već cela fudbalska Jugoslavija. Žele ga svi, i Hajduk, i Partizan. Zvezda je, ipak, najbrža. I najkonkretnija. A, ni on ne krije – krv mu je od malena crveno-bele boje. Problem je samo – vreme. Ističe poslednji dan, poslednji sati prelaznog roka. „Mercedes“ leti niškim autoputem dok Zvezdini navijači opsedaju „Marakanu“ i Fudbalski savez Beograda. Zbunjen, nervozan, čak uplašen, Stojković u Deligradsku stiže „mercedesom“ par minuta pred ponoć. Trk uz stepenice, kao mnogo puta kasnije kroz protivničke odbrane i – potpis. Piksi je Zvezdin!

Meteorski uspon. Golovi. Driblinzi. Dodavanja. Finte. Titule. Fina drskost u igri, brz korak, oči na leđima. Toplina i prisnost sa publikom koja ga je zavolela najpre zbog požrtvovanosti, spremnosti da stavi glavu tamo gde niko neće nogu, pa tek onda zbog majstorstva. Ta ista, Zvezdina publika mogla je da mu oprosti sve, čak i bezobrazno izveden penal u zadnjim minutima Kupa, kad ga je golman Borca Karalić „pročitao“ i odneo pehar u Banjaluku…

Odmah je uzeo „desetku“. Taj broj nije mogao da mu uzme ni legendarni Branko Stanković, koji je iako jedan od najvećih autoriteta u Zvezdinoj istoriji tu bitku – izgubio. U magli 1988. „Ambasador“ je morao da prizna da pred strašni „ol-star“ tim Milana može da stane samo Stojković. Sa dva pogotka, na „San Siru“ gde se poigrao sa Berluskonijevim zvezdama i onim fantastičnim volejom na „Marakani“, Piksi je potvrdio da ne želi da bude samo najbolji fudbaler Jugoslavije, već da kroči i u evropsko i svetsko sazvežđe. Potvrdio je to još jednim volejom, onim kojim je starim rivalima Francuzima presudio u mondijalskim kvalifikacijama.

Leto 1990. Verona. Iza Stojkovića su nebrojeni uspesi, fantastiče minijature, role istinskog vođe. Godinu dana ranije, 3. maja ’89. promovisan je u petu Zvezdinu „zvezdu“. Za sva vremena ostaće zapisano: Rajko, Šeki, Džaja, Pižon, Piksi. Iza njega su briljantno odigrane kvalifikacije, ali on žudi za najvećom scenom. Mondijal je prava prilika. U „gradu ljubavi“ staje uz rame Mateusu, Maradoni, Linekeru. Možda ih i nadmašuje! Da su „plavi“ na penale prošli Argentinu, Piksi bi možda bio najbolji igrač svetskog sajma fudbala. Ovako, dve njegove majstorije protiv Španije – nestvarno dobro izveden „slobodnjak“ i „lažnjak“ kojim je Zubizaretu ostavio bez odbrane, ušli su u istoriju našeg fudbala kao jedni od najlepših golova Jugoslavije na Svetskim prvenstvima, ali golovi koji nisu dobili overu boljim plasmanom od petog mesta. A, „plavi“ i Piksi su to tada zaslužili.

Piksi podiže trofej

Odlazak s „Marakane“. I ponovni susret sa Zvezdom u Bariju 29. maja ’91. Generacija koja se okupila oko njega kao zamajca i vođe jurišala je na krov Evrope. Zar je mogao da je zaustavi njihov bivši predvodnik?! Stisnutih usana, sa sezonom punom povreda načetog i rovitog kolena, stajao je kraj aut linije i ćutke, naizgled miran, a duboko uznemiren, posmatrao kako Dejo, Robi, Dare, Miha, Juga… ulaze u anale. Ipak je zaigrao u finalu. U dresu Olimpika! I sve nas zaledio jednim potezom, jednim driblinom, posle kojeg je Vodla spojio s golom. Na sreću, Englez je majstorovu loptu poslao u spoljni deo mreže. I onda penali. Piksi – odbija da šutira. Ne može i neće protiv svoje Zvezde. Ostalo je istorija.

Povrede, operacije, sankcije. Dragan Stojković se iz Marseja seli u Veronu, pa se vraća na „Velodrom“. Prihvata poziv Francuza Arsena Vengera da krenu zajedno u avanturu zvanu Japan. Džej liga, Grampus Ejt iz Nagoje. Piksi je onaj stari. Igra kao mladić. Trenira kao dečkić, dribla s radošću, svaki gol proslavlja skokom i stisnutom pesnicom. Fudbalski samuraj koji je zaustavio vreme punih osam godina čini čuda. U otadžbinu dolazi povremeno. Da obuče plavi dres s brojem deset i da vodi reprezentaciju, ka još jednom Mondijalu (1998. u Francuskoj) i još jednom Evropskom šampionatu (2000. u Belgiji i Holandiji).

Nekako u to vreme je presekao. Dosta je bilo čarolije. Spektakularni oproštaj od plavog dresa na „Čairu“, od Zvezdinog u Japanu, od Radničkog protiv Vardara u Nišu. Sva tri puta je zaplakao. Čovek koji je loptu voleo više od svega, i kome je lopta znala da uzvrati ljubav, preselio se sa terena u fotelju. Bio je najmlađi predsednik nacionalne „kuće fudbala“ i, daleko uspešniji, kao najmlađi predsednik Crvene zvezde. Doveo je Valtera Zengu za trenera i osvojio „duplu krunu“. Potom je doveo Duška Bajevića, da bi posle „Prinčevog“ bega još jednu „duplu krunu“ osvojio sa starim saborcem iz igračkih dana Boškom Đurovskim.

I onda se, preko noći, oprostio od Zvezde, Beograda, Srbije i vratio u „zemlju izlazećeg sunca“. Sada je tamo trener i stvara nove čarolije. Doneo je Nagoji prvu titulu šampiona Japana u istoriji kluba. Njegov rad sa kojim je dobio diplomu trenera je u Ženevi, kao primer kako buvši igrač treba da postane trener. Doktorska disertacija našeg mađioničara. Nastavio je tamo gde je stao kao igrač.

Japanci su mu posvetili ulicu, bulevar, uskoro i stadion, dali novac, podarili srca i smatraju ga svojim ali – Piksi je naš. Čekamo ga da se ponovo vrati jednog dana. Da bude tu, među nama, da svrati kao naša „zvezda“.
A dotle, Dragane znamo da znaš da ono čuveno „Pik-si! Pik-si! Pik-si!“ nigde ne odjekuje kao na tvojoj „Marakani!“.

Napomena: Tekst većim preuzet delom sa zvaničnog sajta fudbalskog kluba.

3. marta 1965. godine, rođen je Dragan Stojković Piksi, a fudbal je dobio najveće blago. Nekadašnji prvotimac, kapiten crveno-belih i peta „zvezda“ Crvene zvezde. Neprevaziđeni umetnik s loptom, mađioničar, kreator igre i vođa, poslednja autentična „desetka“ našeg fudbala.

U Crvenoj zvezdi je odigrao 159 zvaničnih utakmica, postigao 65 golova i osvojio dve titule prvaka i jedan Kup. Potom je igrao za francuski Olimpik, italijansku Veronu i japansku Nagoju Grampus Ejt.
U reprezentaciji Jugoslavije odigrao je 84 utakmice i postigao 15 pogodaka, učestovovao na po dva Svetska prvenstva i Evropska šampionata.

Po završetku igračke karijere bio je četiri godine predsednik Fudbalskog saveza Srbie i Crne Gore, potom dve godine predsednik Crvene zvezde. S njim na čelu, naš klub je dve sezone za redom osvajao „duplu krunu“.
Već četvrtu sezonu je trener Grampus Ejta iz Nagoje, odakle nam stižu vesti da i dalje, iako mu je 46 godina, fudbal igra bolje od njegovih učenika. Uostalom, teško da bilo koji igrač japanske lige može da uhvati volej sa klupe i sa pedeset metara je pošalje u mrežu. I to u odelu i cipelama!

http://www.youtube.com/watch?v=1QUINdfStzc&feature=related

Pred Vama je tekst kojim smo Draganu Stojkoviću čestitali rođendan i prošle godine. Njime smo pokušali da opišemo neke od najznačajnijih trenutaka jedne veličanstvene karijere. Koja se nastavlja.

Čair, početkom osamdesetih. „Real sa Nišave“ je apsolutno najveći evropski fudbalski hit. Mali, provincijski klub u kome igraju nepoznati fudbaleri preko noći postaje strah i trepet za bogate velikane. U toj ekipi, jedan golobradi klinac s nadimkom miša iz crtaća igra povremeno, što bi se reklo „na kašičicu“. Njegov učinak na putu ka polufinalu Kupa UEFA je mali, ali zapažen…

Zagrebački „Maksimir“, novembra ’83. Selektor Todor Veselinović na početku drugog poluvremena prijateljskog meča sa Francuzima ubacuje tog malog iz niške Pasi poljane, kojim su opčinjeni i stariji reprezentativci, bilo da od jutra do sutra „pimpuje“ loptu na treningu, bilo da samouvereno zauzima mesto na centru terena, mesto odakle će voditi sve svoje fudbalske juriše.

Leto 1984. Zemlja Gala. Francuska kao da mu je suđena. Dok „plavi brod“ na Evropskom šampionatu tone sve dublje, dok se nacija pita „koga Toza voza“, a Platini, Tigana, Žires i ostali idu ka tituli, mladić po imenu Dragan Stojković budućem evropskom prvaku zabija gol iz penala koji niko nije hteo, ili smeo da izvede.


Beograd, jula 1986. Ionako vreli asfalt se topi od napetosti u vazduhu. „Hoće potpisati, neće potpisati. Mora, hoće! A opet, ko zna…“ Za Piksija zna već cela fudbalska Jugoslavija. Žele ga svi, i Hajduk, i Partizan. Zvezda je, ipak, najbrža. I najkonkretnija. A, ni on ne krije – krv mu je od malena crveno-bele boje. Problem je samo – vreme. Ističe poslednji dan, poslednji sati prelaznog roka. „Mercedes“ leti niškim autoputem dok Zvezdini navijači opsedaju „Marakanu“ i Fudbalski savez Beograda. Zbunjen, nervozan, čak uplašen, Stojković u Deligradsku stiže „mercedesom“ par minuta pred ponoć. Trk uz stepenice, kao mnogo puta kasnije kroz protivničke odbrane i – potpis. Piksi je Zvezdin!

Meteorski uspon. Golovi. Driblinzi. Dodavanja. Finte. Titule. Fina drskost u igri, brz korak, oči na leđima. Toplina i prisnost sa publikom koja ga je zavolela najpre zbog požrtvovanosti, spremnosti da stavi glavu tamo gde niko neće nogu, pa tek onda zbog majstorstva. Ta ista, Zvezdina publika mogla je da mu oprosti sve, čak i bezobrazno izveden penal u zadnjim minutima Kupa, kad ga je golman Borca Karalić „pročitao“ i odneo pehar u Banjaluku…

Odmah je uzeo „desetku“. Taj broj nije mogao da mu uzme ni legendarni Branko Stanković, koji je iako jedan od najvećih autoriteta u Zvezdinoj istoriji tu bitku – izgubio. U magli 1988. „Ambasador“ je morao da prizna da pred strašni „ol-star“ tim Milana može da stane samo Stojković. Sa dva pogotka, na „San Siru“ gde se poigrao sa Berluskonijevim zvezdama i onim fantastičnim volejom na „Marakani“, Piksi je potvrdio da ne želi da bude samo najbolji fudbaler Jugoslavije, već da kroči i u evropsko i svetsko sazvežđe. Potvrdio je to još jednim volejom, onim kojim je starim rivalima Francuzima presudio u mondijalskim kvalifikacijama.

Leto 1990. Verona. Iza Stojkovića su nebrojeni uspesi, fantastiče minijature, role istinskog vođe. Godinu dana ranije, 3. maja ’89. promovisan je u petu Zvezdinu „zvezdu“. Za sva vremena ostaće zapisano: Rajko, Šeki, Džaja, Pižon, Piksi. Iza njega su briljantno odigrane kvalifikacije, ali on žudi za najvećom scenom. Mondijal je prava prilika. U „gradu ljubavi“ staje uz rame Mateusu, Maradoni, Linekeru. Možda ih i nadmašuje! Da su „plavi“ na penale prošli Argentinu, Piksi bi možda bio najbolji igrač svetskog sajma fudbala. Ovako, dve njegove majstorije protiv Španije – nestvarno dobro izveden „slobodnjak“ i „lažnjak“ kojim je Zubizaretu ostavio bez odbrane, ušli su u istoriju našeg fudbala kao jedni od najlepših golova Jugoslavije na Svetskim prvenstvima, ali golovi koji nisu dobili overu boljim plasmanom od petog mesta. A, „plavi“ i Piksi su to tada zaslužili.

Odlazak s „Marakane“. I ponovni susret sa Zvezdom u Bariju 29. maja ’91. Generacija koja se okupila oko njega kao zamajca i vođe jurišala je na krov Evrope. Zar je mogao da je zaustavi njihov bivši predvodnik?! Stisnutih usana, sa sezonom punom povreda načetog i rovitog kolena, stajao je kraj aut linije i ćutke, naizgled miran, a duboko uznemiren, posmatrao kako Dejo, Robi, Dare, Miha, Juga… ulaze u anale. Ipak je zaigrao u finalu. U dresu Olimpika! I sve nas zaledio jednim potezom, jednim driblinom, posle kojeg je Vodla spojio s golom. Na sreću, Englez je majstorovu loptu poslao u spoljni deo mreže. I onda penali. Piksi – odbija da šutira. Ne može i neće protiv svoje Zvezde. Ostalo je istorija.

Povrede, operacije, sankcije. Dragan Stojković se iz Marseja seli u Veronu, pa se vraća na „Velodrom“. Prihvata poziv Francuza Arsena Vengera da krenu zajedno u avanturu zvanu Japan. Džej liga, Grampus Ejt iz Nagoje. Piksi je onaj stari. Igra kao mladić. Trenira kao dečkić, dribla s radošću, svaki gol proslavlja skokom i stisnutom pesnicom. Fudbalski samuraj koji je zaustavio vreme punih osam godina čini čuda. U otadžbinu dolazi povremeno. Da obuče plavi dres s brojem deset i da vodi reprezentaciju, ka još jednom Mondijalu (1998. u Francuskoj) i još jednom Evropskom šampionatu (2000. u Belgiji i Holandiji).

Nekako u to vreme je presekao. Dosta je bilo čarolije. Spektakularni oproštaj od plavog dresa na „Čairu“, od Zvezdinog u Japanu, od Radničkog protiv Vardara u Nišu. Sva tri puta je zaplakao. Čovek koji je loptu voleo više od svega, i kome je lopta znala da uzvrati ljubav, preselio se sa terena u fotelju. Bio je najmlađi predsednik nacionalne „kuće fudbala“ i, daleko uspešniji, kao najmlađi predsednik Crvene zvezde. Doveo je Valtera Zengu za trenera i osvojio „duplu krunu“. Potom je doveo Duška Bajevića, da bi posle „Prinčevog“ bega još jednu „duplu krunu“ osvojio sa starim saborcem iz igračkih dana Boškom Đurovskim.

I onda se, preko noći, oprostio od Zvezde, Beograda, Srbije i vratio u „zemlju izlazećeg sunca“. Sada je tamo trener i stvara nove čarolije. Doneo je Nagoji prvu titulu šampiona Japana u istoriji kluba. Njegov rad sa kojim je dobio diplomu trenera je u Ženevi, kao primer kako buvši igrač treba da postane trener. Doktorska disertacija našeg mađioničara. Nastavio je tamo gde je stao kao igrač.

Japanci su mu posvetili ulicu, bulevar, uskoro i stadion, dali novac, podarili srca i smatraju ga svojim ali – Piksi je naš. Čekamo ga da se ponovo vrati jednog dana. Da bude tu, među nama, da svrati kao naša „zvezda“.


A dotle, Dragane znamo da znaš da ono čuveno „Pik-si! Pik-si! Pik-si!“ nigde ne odjekuje kao na tvojoj „Marakani!“.

Повезане вести

6 comments

Comments are closed.