Moja Crvena Zvezda
БлоговиДраган

Neobučenost i nedovoljna edukacija sportskih novinara

Zahvaljujući nekadašnjem novinaru Sporta, Blica, Žurnala, Danasa.. i mnogih drugih medija, Draganu Iliću, pred Vama je danas prvi od nekoliko tekstova koje ćemo postavljati u narednim danima.

Obzirom na činjenicu da ovakve tekstove u našim medijima ne možete da pročitate apsolutno nigde, siguran sam da će biti veoma interesantni širokom auditorijumu, ne samo navijačima našeg kluba.

Prvi tekst koji Vam predstavljamo dotiče se teme o kojoj pišemo i komentarišemo kako na ovom sajtu, tako i na brojnim forumima i drugim portalima, a reč je o (ne)obučenosti i (ne)stručnosti sportskih novinara, koji frustriraju sportsku publiku širom zemlje.

Sledeći tekst, koji je sada već u našoj arhivi, spreman za objavljivanje (ali ćemo sačekati nekoliko dana, da se ovaj malo „slegne“), biće o onome što će Vas možda još više zainteresovati. Reč je o navijačkoj pripadnosti sportskih novinara u Srbiji, pa i nešto šire. Na jednom mestu, u jednom obimnom tekstu, imaćete priliku da pročitate za koga navijaju mnogi novinari, čije tekstove čitate svakodnevno, ili slušate njihove prenose sportskih događaja ili emisija putem televizije. Krenućemo sa onim koji je ponajviše pominjan u poslednje vreme.. znate već kome. A biće, verujte mi, velikih iznenađenja.

Znam da  je tekst ispred Vas obiman, znam da će to biti razlog mnogima da ga preskoče ili pročitaju samo delove. Nemojte to raditi. Posvetite malo vremena, i dobićete odgovore na mnoga pitanja koja ste sami sebi postavljali godinama unazad.

O autoru

Ja sam Dragan Ilić (42), bivsi sportski novinar koji je u mladosti od 1990 – 2005. pisao u brojnim dnevnim listovima kao novinar specijalista za medjunarodni fudbal, posebno italijanski i spanski. Pisao sam povremeno i o kosarci i o rukometu, a najznacajniji trag sam ostavio autorskim rubrikama posvecenim sportskom kladjenju. Jos daleke 1997. godine u tadasnjem listu „Demokratija“ uveo sam rubriku „Saveti za fudbalske kladionicare“ i to je u ono vreme bio prvenac u gradu, jer su kladionice tek dozivljavale ekspanziju. Kasnije sam istu rubriku vodio i u listovima „Nacional“ i „Sportski zurnal“. Mogu da se pohvalim da sam samo 2000. u roku od dva meseca cak tri puta dobio takozvanu „maksimalu“ od tadasnjih 10 000 maraka na kladjenju, sto mi je i donelo imidz uspesnog prognozera i bila glavna preporuka za pisanje tih rubrika u raznim listovima.

U „Danasu“, „Sportu“, na FM Radiju, Blicu i Studiju B pratio sam i aktivnosti domacih klubova. Tu profesiju sam napustio sticajem nepovoljnih okolnosti, iz cisto politickih razloga, jer me uprkos mojoj neposrednosti i otvorenosti neki istaknuti novinari iz samog vrha udruzenja sportskih novinara nisu podnosili posto nikad nisam bio nacionalista. To je, po njima bio moj neoprostivi „greh“ i ja sam morao definitivno da promenim profesiju. Sada sam se posvetio iskljucivo estradi i menadzerima Ivanu Pavlicevicu i Sasi Dragicu, koji su meni svojevremeno bili licni, estradni menadzeri, kad sam kao animator i soumen nastupao u sou emisijama na televiziji. Kao profesionalni animator, autor sam i cuvene sportske groteske iz 1999. „Porcija rolata i vocna salata“, gde na saljiv nacin interpretiram glasove nasih i hrvatskih sportskih komentatora za vreme cuvene utakmice u Zagrebu koja je zavrsena 2:2. Jos 1994. i 1998. napisao sam i dva velika scenarija u stilu predstava Indeksovog radio pozorista „Banbus jos nije zapalio tompus“ i „Karadjordjeva snicla“ – II deo, uz jos niz kracih skeceva pisanih i izvodjenih svih ovih godina.

Sad sam taj nekadasnji, estradni hobi, silom prilika pretvorio u svoje jedino zanimanje, a s obzirom na sve sto se desavalo nisam imao drugog izbora. Posle svega, ne zalim sto je tako ispalo, jer mi je na estradi super, ali red je da siroki auditorijum zna istinu o profilima ljudi koji kreiraju sportsko, javno mnenje, a to su sportski novinari. Iako sam jedan od retkih koji je po vokaciji medju sadasnjim ili bivsim sportskim novinarima, istinski specijalista za tu oblast ( zavrsio sam Fakultet za medije i komunikacije i govorim engleski i italijanski, a sluzim se i francuskim, spanskim jezikom ), ja tu nisam mogao da opstanem, jer su bili i ostali primarni neki drugi kriterijumi, pre svega politicke prirode. Ali, to je proslost i ne obazirem se vise na to. Idemo dalje.

Neobučenost i nedovoljna edukacija sportskih novinara

Na Zapadu ne moze svako da bude sportski novinar, ali kod nas najcesce sportske novinare regrutuju na osnovu necije politicke pripadnosti, nepotizma ili nekog drugog rodjackog ili kumovskog oblika protekcije. Zato i dolazi do tragikomicnih situacija da gledaoci, slusaoci i citaoci znaju vise od neupucenih sportskih novinara, od kojih su mnogi zalutali u posao.

Bruno Đentili

Na italijanskom RAI-iju na radiju glavni komentatori su Rikardo Kuki, Francesko Repice, Emanuele Doto i Djulio Delfino. Svi su se bavili ili fudbalom, kao na primer Emanuele Doto, koji je trenirao u juniorima Djenove, ili nekim drugim sportom. I nadaleko cuveni televizijski komentator RAI-ija Bruno Djentili, koji je posle incidenta uoci utakmice na Marasiju Italija – Srbija govorio sve najruznije o Srbima i Srbiji, igrao je svojevremeno fudbal. Veliki je interovac, kao i Marko Civoli, kome je preoteo posao na televiziji, posto mu je propala takva diverzija na radiju. Svako normalan onakav skandal uoci utakmice osudjuje, samo sto taj komentator ima najmanje pravo da izrice sudove o bilo cemu i o bilo kome. Nasi novinari su njega, nedovoljno upuceni u bilo sta i o bilo cemu i o bilo kome uzeli posle utakmice kao „parametar vrednosti“ i moralnog sudiju, a to je tipican oblik nedovoljne i povrsne informisanosti poslenika javne reci. I o fah kolegama iz inostranstva dobro obavesten novinar mora mnoge stvari da zna, da bi uzeo za pravo da izjave odredjenog coveka citira kao merodavne.

Pomenuti Bruno Djentili je 2007. napravio nevidjeni skandal, prenoseci mec poslednjeg kola Inter – Torino 4:0. Upao je u kombinovani prenos emisije Tutto il calcio minuto per minuto ( koji honorarno i dalje vodi doajen sportskog novinarstva Italije i Evrope, 77 godisnji bivsi vaterpolista Alfredo Provencali uz asistenciju Filipa Korsinija ) i psovao, vredjao i nazivao najgorim imenima svog kolegu Livija Formu koji se javljao sa utakmice iz Kaljarija, prenoseci odlucujucu utakmicu za opstanak koju je igrao Kaljari. Djentili je uzviknuo: „Scusa un cazzo ( to je ista psovka koja se cula na klupi Intera posle treceg gola Pandeva Bajernu u Minhenu ), non mi interrompe quando parlo. Tu sei una merda e culo! Non mi interessa che cosa succede con il Cagliari ( uz repertoar psovki i uvreda konstatuje kako ga ne interesuje sta se desava sa Kaljarijem). Mislim da nije potrebno doslovno prevoditi svaku izgovorenu psovku tog coveka, koga su listom nasi novinari citirali posle utakmice kao da je u pitanju predsednik Italije ili premijer zemlje sa Apenina.

A, izvinjavali su se i velicali coveka koji je dobio zbog takvog skandala trogodisnju zabranu obavljanja novinarskog posla u Italiji, u kojoj je samo godinu dana pre toga dobio nagradu kao najbolji sportski novinar. Smetalo mu je, kao sujetnom i bolesno ambicioznom liku sto pored Rikarda Kukija ne moze da bude nikad broj jedan u prenosima utakmica reprezentacije i klubova, vec njegova prva zamena. Tako je svesno izazvao zemljotres, dobio visegodisnju suspenziju i samo zahvaljujuci onoj sou emisiji Simone Venture „Tutti quelli che in calcio“ koja nedeljom na RAI due prati fudbalske utakmice bio je medijski u zivotu kao gost te sportsko zabavne emisije. Iskoristio je sansu da se preko svojih prijatelja Enrika Varialea ( koji je u svojoj emisiji Stadio sprint kacio sa Valterom Zengom soleci mu pamet kako treba da vodi Kataniju ) i Jakoba Volpija, direktora RAI-ija istisne dugogodinjeg prvog TV komentatora italijanskih utakmica Marka Civolija, inace, isto velikog navijaca Intera. Ovaj je posle naprasne smene sa pozicije prvog komentatora demonstrativno napustio RAI, a Djentili se ucrvstio kao prvi TV komentator. Diverzija mu je propala na radiju, ali je uspeo da minira kolegu na televiziji, Ko revnosno prati fudbal preko sateltiske ili kablovske televizije, zna da je smenjeni Civoli cuveni reporter koji je uzvikivao „Siamo i campioni del mondo“ i tako tri cetiri puta zaredom kad je Italija penalima 2006. savladala Francusku u Berlinu i postala svetski prvak.

Kad nasi mediji neselektivno citiraju izjave Bruna Djentilija sa tog neodigranog susreta ( ko razume italijanski, zna sta je Djentili izgovarao tokom prekida meca na Marasiju : „Mai entrerano in Europa, loro sono soltanto i Balcanici…“ ) i jos niz kvalifikacija i dikvalifikacija, treba da se zapita da li ima pravo da sebe naziva sportskim novinarom kad navodi izjave takve licnosti kao nekakav vrednosni sud. Jer, i o onakvom ispadu imaju pravo da govore samo ljudi koji i sami nemaju putera na glavi ili orahe u dzepovima, kako god hocete. Ali, sta se moze ocekivati od velike vecine nasih sportskih novinara, kad je broj fakultetski obrazovanih sportskih novinara ili onih koji imaju bar zavrsenu visu skolu sportskog usmerenja tako mali da onda uopste i ne cude plasiranja poluinformacija ili dezinformacija, a pored svega toga preko 90 % nasih sportskih novinara i ne zna italijanski a „autoritativno“ javnosti objasnjava italijanski ugao gledanja na celu blamazu i staje na stranu „azura“ i ne znajuci ko im je mentor ili, recimo „instruktor“ u skoli takve voznje po imenu Bruno Djentili. To je cist primer diletantizma nasih sportskih novinara.

Na RTS-u samo nekoliko sportskih komentatora imaju kvalifikacije da se uopste bave tim poslom, sto podrazumeva da su makar trenirali u mladosti neki sport, da poznaju pravila igre, da su prosli ozbiljniji fonijatrijski test i da imaju prihvatljivu boju glasa, pravilnu dikciju, intonaciju, akcentuaciju i najzad da su skolovani za taj posao. Nizak prag kriterijuma su odredile devedesete kad je ta profesija u Srbiji srozana na nizak nivo, jer su na posao primani mnogi koji ne ispunjavaju ni elementarne uslove da se bave tim pozivom i otuda opravdan revolt sportske javnosti i publike na nesuvisle komentare priucenih sportskih komentatora, ili nekvalifikovanih novinara stampe.

Dobrosav Gajić

Mnogo puta s pravom kritikovani Dobrosav Gajic, jedan je od retkih na RTS-u koji ima zavrsen fakultet i to ekonomski, ali je, ocigledno neznanjem i nepoznavanjem kosarke i bilo kog drugog sporta zalutao u profesiju. Ozenio se cerkom nekadasnjeg komunistickog funkcionera iz Vojvodine, pokojnog Stevana Doronjskog i to mu je bila krajem 70 -tih glavna „referenca“ za posao, bas kao sto je i Milojku Panticu, coveku koji je, kako se sam hvali imao svih 11 ( jedanaest ) keceva u skolskom dnevniku kao srednjoskolac, najjaca veza za ostvarenje zivotnog sna, zvanog sportski komentator bio pokojni Dragan Nikitovic, Pantin zemljak iz Pomoravlja. Nikita je bio rodom iz Cuprije, a Panta iz Despotovca, pa zaista nije bio nikakav problem da sina svog prijatelja, bivseg nacelnika policije u Cupriji, zaposli kao sportskog komentatora na tadasnjoj TV Beograd.

Duško Korać

Kasnije je po istom zemljackom principu na televiziju krocio, nazalost, pokojni Srdjan Knezevic, kome je otac bio Titov ambasador u Juznoj Americi, bas kao sto je i Titov general Veljko Korac stric komentatora Duska Koraca, a Zvonku Mihajlovskom otac pokojni Titov general Todor Mihajlovski. Oficirski i policijski pedigre i protekciju te vrste u etabliranju na mestu sportskog komentatora imao je i Jovan Memedovic, kao i nekadasnji komentator i 90 -tih urednik sportske redakcije na RTS-u, vec zaboravljeni Aleksandar Milutinovic. Petru Dendi stric je Milorad Denda, dugogodisnji spoljno politicki komentator, dopisnik iz Pekinga i jos nekih zemalja, dopisnik Tanjuga iz Njujorka, Brisela, Pekinga, kasnije i treci sekretar ambasade Srbije i Crne Gore u Rimu bio je i otac Igora Miklje, spoljno politicki komentator Dusan Miklja. I umesto kod logopeda, covek s govornom manom, Igor Miklja, dospeo je kao propali student Pravnog fakulteta, ni kriv ni duzan pred mikrofon.

I pripadanje prokazenim i anatemisanim politickim snagama poput SPS-a i JUL-a bili su 90 -tih odskocna daska brojnim novinarima, sto mladjim, sto starijim u gradjenju karijere. Zato oni nisu radili na sebi, vec su se zadovoljili takvom vrstom zivotne privilegije, zanemarujuci da se tokom prenosa obracaju sirokom radio ili TV auditorijumu, a ne samo uskom krugu rodjaka ili prijatelja koji su osudjeni da ih slusaju. U kategoriju onih koji su karijere izgradili politickim protekcijama spadaju, uglavnom radio komentatori Milan Bigovic, Vlade Radicevic, Slobodan Maletic i Dejan Nikolic. Prva trojica su bili clanovi podmlatka SPS-a kojim je rukovodio sadasnji ministar policije Ivica Dacic, a u njemu bio i Uros Suvakovic, oslobodjen nastave fizickog vaspitanja u OS Radoje Domanovic. Dejan Nikolic, bivsi rukometas i clan JUL-a Mire Markovic bio je i u vreme prenosa utakmica Cukarickog na Golf radiju clan JUL-a,a sa Golf radija izbacio ga je vlasnik radija Labud Jovanovic, jer ga je Nikolic varao u poslu, pa je od bivseg karatiste s crnim pojasom, dobio cak i batine pre nego sto je stigao na Radio Beograd.

Marko Marković

Na RTS-u svi politicki „pokajnici“ koje je otpustio dzelat sportskog novinarstva u Srbiji Marko Markovic, koji nikad nije znao pravila nijednog sporta, niti se ikad bavio ijednim sportom, posle narodnih demonstracija 1997. vraceni su na posao, osim pokojnog Dragana Nikitovica koji je iste godine preminuo od raka, nesto kasnije i Srdjan Knezevic. Ostali su morali da prodju pravu Golgotu i proces politickog „prociscenja“ pred kolegama koje su im izigravale Gogoljeve revizore i politicke komesare.

To ce uci u istoriju bescasca sportskog novinarstva kao eklatantan primer oduzimanja kore hleba kolegama iz iste profesije zbog politickog slihtanja vlasti. Umesto da se solidarisu sa kolegama u nevolji, pomenuti ljudi sa Radio Beograda Radicevic, Bigovic, Maletic, ukljucujuci i ove starije poput Milana Andjica, Miroslava Nesica, Stevana Kovacevica i dvojicu, sad pokojnih Jordana Ivanovica i Mijajla Kostica ni u snu nisu pomislili da se esnafski solidarisu i podrze kolege u nevolji, vec su na mig Vucelica, Milanovica i njihovog poslusnika i politickog egzekutora Marka Markovica, sa radija presli i na televiziju, primali dve plate mesecno u vreme najvece krize i hiper inflacije i dozivotno se obrukali u ocima iole normalnih ljudi.

To im nikad nije zaboravljeno i oprosteno, a danas Petar Denda, jedna od politickih zrtava te cistke, kad je po nalogu Marka Markovica, najuren sa posla zajedno sa Draganom Nikitovicem, Petrom Lazovicem, Milojkom Panticem, Duskom Koracem i Srdjanom Knezevicem, kao deklarisani „pripadnik opozicije i protivnik rezima Slobodana Milosevica“, izjavljuje kako mu se posle 2000. godine Marko Markovic molecivim glasom pravdao kako je bio ucenjen, cak i seksualno (!?!?) od strane Vucelica i Milanovica i kako se prema svojim kolegama ponasao zato brutalno i suprotno onome sto je, inace „mislio i osecao.“

Pantić i Mihajlovski

Danas je takav covek u svojoj 76. godini urednik sportske redakcije TV Pink pored toliko mladjih i obrazovanih ljudi, ne samo na toj televiziji, vec i na mnogim drugim medijima. Za njega i njemu slicne, ne postoji pojam lustracije za ono sto su cinili svojim kolegama u profesiji, zbog jevtinog skupljanja politickih poena kod tadasnjih vlastodrzaca. Ni on, ni njemu slicni, danas se ne stide svoje uloge iz tih vremena. Ne moze se ocekivati kompetentnost u prenosu sportskog dogadjaja od strane ljudi koje je takav covek tada selektirao na radiju ili na televiziji, jer je upravo tada i pravljena selekcija kadrova na RTS-u o kojoj danas s punim pravom kriticki raspravljamo. Ne moze se gurnuti pod tepih takav novinarski zlocin bez presedana, jer mnoge porodice su ostale bez prihoda, ljudi su izbaceni na ulicu, a Milojko Pantic je morao da, kao jedan od prvih potpisnika peticije za smenu Milosevica, emigrira cak u Svedsku gde je dve godine prao sudove da bi se izdrzavao. Sta god ko mislio o Panticu, ukljucujuci i mene, kao autora ovog teksta, on nije zasluzio da mu dojucerasnji kolega na takav nacin radi o glavi. Ipak, kontroverzni Panta se kasnije pokazao kao veci hriscanin od onih koji su mu poslovno radili o glavi, pa je u TV Galaksiji dao prostor za priloge i nekim od onih koji su njemu i pomenutim komentatorima, kao kolege i policijski i politicki denuncijanti SPS-a i JUL-a ( to su radili 90 -tih svi pripadnici ove dve stranke u sportskom stampanom, radio i TV novinarstvu kao dodatni, „honorarni posao“ potkazivanja kolega ), radili o glavi i u TV Galaksiji. Pantica i Jankovica mogli ste videti i priloge, recimo, pomenutog kosarkaskog komentatora Maletica, SPS-ovca, koji je radio za tajnu policiju 90 -tih kao i Vladan Tegeltija sa SOS kanala. Zapravo, novinarski posao bio im je obican paravan, jevtino pokrice za prave aktivnosti.

U tom kontekstu nije neobicno sto i u stampanim medijima vlada uglavnom rasulo. Urednik sportske rubrike Presa Ivan Djurdjevic nikad nije sutnuo loptu, a „autoritativno“ analizira u svojim kolumnama igre Zvezde, Partizana, reprezentacije Srbije u svim sportovima, umesto da se bavi pravom za sta se skolovao. Takvih crnih bisera ima mnogo u raznim redakcijama, ali je on kao totalno antisportski tip s ravnim tabanima tipican primer coveka zalutalog u posao, bas kao i Dobrosav Gajic. Nije uvek ni taj famozni fakultet ili visa skola mera kvalifikovanosti nekoga da obavlja posao sportskog komentatora, jer moraju da budu ispunjeni i oni dodatni elementi o kojima sam vec govorio na pocetku teksta.

Aleksandar Simić

Svetli primeri sportskih novinara koji su se aktivno bavili ili se aktivno, ili se bar rekreativno uspesno bave sportom, zavrsili su neku skolu koja je srodna sportu i sportskoj tematici su Aleksandar Simic, visi sportski trener i urednik sportske na Studiju B, njegov zamenik Mioslav Corbic, koji je zavrsio FPN, odsek sportsko novinarstvo, Luka Tesanovic ( visi kosarkaski trener ), Slavisa Veselinovic, urednik i direktor sportskog porograma Prve srpske televizije, magistra novinarstva i honorarni predavac na FPN-u, Milan Rasevic, urednik sportske rubrike Kurira, diplomirani menadzer u sportu, Aleksandar Miletic, urednik sportske rubrike „Politike“, diplomirani novinar na FPN-u na odseku za sportsko novinarstvo, Pedja Popovic, urednik izdanja Yellow Cab, zavrsio je zurnalistiku na FPN-u i usavrsio u francuskoj skoli novinarstva, jednoj od najprestiznijih u Evropi, Milan Boskovic, koji je kao i Rasevic diplomirani sportski menadzer BK univerziteta, Branko Sekulovic, koji je zavrsio sportsko novinarstvo na visokoj sportskoj skoli i jos samo nekoliko novinara koji su usko specijalizovani i kvalifikovani da pisu ili pricaju o sportu i sportskim dogadjajima.

Aleksandar Stojanović

Naravno, tom spisku treba dodatti i imena onih koji su se kao sadasnji ili bivsi aktivni sportisti ili rekreativci afirmisali u novinarstvu i zasluzuju apsolutni respekt, iako po obrazovnom profilu nisu striktno vezani za sport. Ali, cinjenica je da se Aleksandar Stojanovic, diplomirani ekonomista aktivno bavio fudbalom i trenirao u mladosti, sto se lako zakljucuje iz nacina prenosa utakmica, za razliku od Gojka Andrijasevica koji nikad nije igrao fudbal, sto se, takodje, primecuje tokom prenosa utakmica, bas kao i kod Predraga Strajnica. Zbog toga je pre nekoliko godina Stojanovic i doveden sa B(2 na RTS kao istinsko pojacanje, jer publika vise nije mogla da slusa Andrijasevica i Strajnica koji nisu ni igrali fudbal, a ne poznaju ni pravila igre. Takodje, svako iole upucen u pravila kosarke oseti tokom prenosa da su se Sarenac i Denda aktivno bavili kosarkom, a Sarenac je cak vise puta pokusavao da se kao igrac KK Usce nametne i KK Crvena zvezda, jer je bio izuzetan talenat. Ko god razume sport, primecuje da Dobrosav Gajic, bas kao i njegove kolege sa radija Slobodan Maletic i Vlade Radicevic nikad nije uzeo u ruke kosarkasku loptu, pa su zato za takve poznavaoce kosarke tajne igre pod obrucima bila i ostala spanska sela. Sasa Mikic je jos kao student Filoloskog fakulteta igrao vaterpolo, bas kao i pokojni Luka Jezina, Dalmatinac i hajdukovac, koji je na nekadasnjoj TV Beograd prenosio iskljucivo vaterpolo koji je igrao aktivno u splitskom Jadranu.

Nebojša Višković

Duska Koraca je godinama pokusavao da nauci pravilima vaterpola, ali nikad do kraja nije uspeo u tome, pa sve do pojave jos jednog bivseg vaterpoliste Mikica nismo imali autenticnog vaterpolo komentatora. Korac je mogao autoritativno da prenosi samo skijanje jer je ekspert za zimske sportove u kojima je i pobedjivao na novinarskim turnirima na Kopaoniku, a rival mu je najcesce bio, takodje specijalista slaloma i veleslaloma Igor Jaglicic. Medjutim, covek je pozeleo da prenosi i vaterpolo i odbojku, pa su ga iz tih saveza ljubazno zamolili da ubuduce samo kao gledalac ucestvuje u pracenju tih sportova. Listi kvalifikovanih sportskih komentatora treba dodati citavu plejadu onih koji su 90 -tih stasali na bivsoj BK televiziji, zatim na, takodje, ugasenom Trecem kanalu, eventualno i na SOS kanalu. Nisu imali autoritete laznih, nabedjenih velicina starije generacije, koja se nigde nije ozbiljno dokazala, pa su imali nromalan razvojni put u novinarskom formiranju. Tu pored vec imenovanih strucnjaka za razne sportske discipline, treba dodati i imena Nebojse Viskovica, profesionalnog teniskog sudije i najboljeg eksperta za „beli sport“ u Srbiji, Damira Ceronje, bivseg aktivnog kosarkasa, Milosa Saranovica, doktora medicinskih nauka i coveka koji je jedini pored rumunskog radio komentatora, takodje doktora medicine Dana Stefaneskua, posao lekara zamenio mikrofonom, a to radi korektno i bez navijackih strasti. Verzirani i strucno osposobljeni komentatori su i Nebojsa Radovic sa RTV Pink, Vlada Mijaljevic i Milos Krivokapic sa RTS-a.

Specijalizacija za odredjenu sportsku disciplinu je conditio sine qua non na Zapadu. U Spaniji fudbalske utakmice na RNE komentarisu iskljucivo ljudi koji su se aktivno bavili fudbalom, sto je i prirodno, tako da tamo ne dolazi do ovako apsurdnih i komicnih situacija kao kod nas. U procesu selektiranja kadrova oni vode racuna o tome, tako da danas utakmice iz Madrida na RNE ( Radio Nacional del Espana ) prenose listom novinari koji su se u mladosti bavili fudbalom, a to su Hoze Marija Abad, Hoze Marija Koto, Pepe Lopez Terazas, Rodrigo Himenez, Hoze Marija Forte, a najindikativniji je primer Baskijca Antonija Muelasa, koji je zaduzen za pracenje Real Madrida i reprezentacije Spanije. Doveden je iz San Sebastijana pre tri godine kao zamena za Hoze Mariju Abada, koji se priblizio pedesetoj godini zivota, sto je u Spaniji i u Portugaliji, signal za pravovremeno komentatorsko „penzionisanje“, cak i najboljih komentatora. Tako je 1994. u 50. godini karijeru okoncao Abadov prethodnik Huan Manuel Gozalo i sve do odlaska u penziju bio je iskljucivo voditelj emisije „Tablero deportivo“, sto sad umesto njega obavlja Hoze Mari Abad. Spanci, kao i Portugalci, ispravno vode racuna o kapacitetu glasovnih mogucnosti ljudi u poodmaklim godinama, pa ih blagovremeno zamenjuju mladjim. Kod nas o tome niko ne vodi racuna, pa se ne mozete ni setiti koliko komentatora u Srbiji je pre vremena ostalo bez dobrih glasnih zica, a neki poput nedavno preminulog Miodraga Stojiljkovica, cak i bukvalno bez glasa. To je sve proizvod stihije i improvizacije i nedostatka ugledanja na one koji poput Spanaca vode racuna o tome na vreme. To je u interesu zdravlja komentatora, ali i i interesu sirokog radio ili TV auditorijuma, medjutim ovde to niko ne shvata na ozbiljan nacin, a posledice su evidentne.

Antonio Muelas

Antonio Muelas (39), je jos po necemu poucan primer za nase komentatore. Svi u Madridu znaju da kao rodjeni Baskijac navija samo za Atletik Bilbao, ali to im nije smetalo da mu pruze sansu da prenosi meceve Spanije i Real Madrida, iako i u upravi Reala znaju za taj detalj. Nije potrebno naglasavati kakav je odnos Baskije i prestonicke Kastilje, ali Spancima je bitno da sansu dobiju najbolji, bez obzira na eventualne etnicke ili politicke razlike. Tako je i njegov stariji kolega Andoni Pinedo, takodje iz Bilbaoa ranije prenosio meceve reprezentacije Spanije, a Katalonac Herman Garsija, najtemperamentniji spanski komentator, zajedno sa Domingom Alvarezom sa Kanarskih Ostrva redovno prenosi utakmice spanskih kosarkasa i rukometasa sa najvecih takmicenja. Kod nas je totalnu nevericu izazvala proslogodisnja reakcija Silvija Berluskonija, koji je izjavio kako kao predsednik Milana, posle svog kluba najvise zeli pobede Intera u Ligi sampiona, jer je njegova majka svojevremeno bila licna sekretarica Andjela Moratija dalekih 60 -tih godina, kada je otac danasnjeg predsednika Intera bio na celu Milanovog gradskog rivala. Nedavno je Masimo Morati izjavio da bi licno zeleo, uprkos svim problemima i trzavicma sa Juventusom da se Juve sto pre vrati u vrh kalca, jer postuje familiju Anjeli i Juventus kao decenijama najveceg konkurenta, izuzimajuci komsijski AC Milan.

Ovakve pojave su kod nas nezamislive, tako da nikad necete u Engleskoj cuti razmisljanja na temu za koga je nekad navijao glavni komenator na BBC-iju, legendarni Brajan Batler, ili ciji je fan njegov naslednik za mikrofonom Dzimi Armfild, ili mozda Dzon Cempion. Ovde su to kapitalne stvari, ali zbog svog kukavicluka i nedoslednosti novinarskom kodeksu, najvise su samo novinari krivi za takav status. Alibiji poput lamentiranja na eventualni bojkot uprave koja nece novinaru, navijacu drugog kluba da pruzi adekvatnu informaciju o radu kluba ukoliko ne glumi da je, navodno, navijac tog kluba su los izgovor. Svega toga ima i u inostranstvu, ali to nije opravdanje.

Nedeljko Kovinjalo

Konacno, i u susednim drzavama, republikama bivse Jugoslavije, ima dosta primera da su i u proslosti i u sadasnjosti na najistaknutijim mestima bili komentatori koji su navijali za klubove iz drugih gradova ili i drugih republika, sada susednih drzava. Medjutim, za razliku od nasih znatno obuceniji za posao, a uzrok je u selekciji kadrova. Cak su i osrednji sarajevski komentatori Nedeljko Kovinjalo i Mirko Kovacevic, sada veterani u odnosu na svoje ispisnike i vrsnjake u Beogradu i u Novom Sadu bili komentatorski „eksperti“, jer je u njihovo vreme sarajevski FPN poklanjao mnogo vise paznje sportskom odseku nego sto je to kod nas bio slucaj. Tako je od 1992. godine Kovinjalo bez problema preuzeo glavno komentatorsko mesto u rukometu na RTS-u, a Kovacevic na novosadskoj televiziji u to vreme poziciju prvog bokserskog komentatora, jer su u Sarajevu insistirali na uskoj specijalizaciji za odredjenoj sportskoj disciplini, bas kao i u Zagrebu, gde su masovno njihovi najpoznatiji radio i TV komentatori zavrsavali ili Fakultet fizicke kulture ili striktno novinarstvo. Otuda je i prosecni slusalac ili gledalac kod nas mogao da oseti u to vreme razliku u korist njihovih komentatora. U poseldnjih 15 – 20 godina ta razlika je nestala i situacija se popravila u korist nasih komentatora, ali nasi mladji komentatori nisu ovde imali od koga da uce svoj zanat.

Jer, pomenuti Marko Markovic, koji je decenijama vedrio i oblacio na radiju i na televiziji, je jedva svrseni srednjoskolac, kao i direktor RTS-a Aleksandar Tijanic. Polozio je samo jedan ispit na Medicinskom fakultetu pre pola veka, a u nastavku su ga, verovatno „mrzeli“ profesori, pa su na posao on i njegov ispisnik, sada pokojni Vladanko Stojakovic, dovodili neskolovane i one koji jos manje znaju od njih, kako bi njihova sujeta bila zadovoljena, a trpeli su slusaoci i gledaoci. Nije uvek bilo tako ni u to daleko doba do pojave ove dvojice koji su decenijama unazad kao „doajeni“ posla i selekcije kadrova na radiju i na televiziji, unazadili tu profesiju i dali pogresan putokaz mladjim, kako skola nije bitna, a jos manje talenat i smisao za taj posao. Markovic je, pored svega bio i divlji, estradni menadzer Lepe Brene, pa je godisnje prenosio samo dve do tri utakmice u 34 prvenstvena kola i to derbi meceve. Kad dodje zavrsnica velikih takmicenja sam sebe bi „delegirao“ za komenatora na SP, EP, Olimpijada, a oni koji su tokom godine krvavo radili posao ostajali bi kod kuce da ispred televizora slusaju njegove amaterske prenose, uz prilicno nepoznavanje pravila igre fudbala i kosarke. Tako je to kad coveka drze kao u „herbarijumu“ i po potrebi ga angazuju da prenosi najvece sportske manifestacije, a tokom godine za hleb zaradjuje kao estradni menadzer, a ne kao sportski novinar. To je kod nas stvorilo i posebnu kastu novinarskih „svastara“ koji misle da se razumeju u mnoge sportove, jer kad je Markovic mogao nekad i njemu slicni, zasto ne bi i neki dans kojima su takvi uzori. Da ne govorimo o hronicno pijanom Stojakovicu, koji nikad nije kaznjen zbog toga, a usao je u novinarske anale kao legenda. Kako onda ocekivati da se Gojko Andrijasevic ne zapanji sto je dobio otkaz zbog pijanstva na poslu, kad sam zna da njegov ucitelj Vladanko nikad trezan nije dolazio na TV Palmu, pa mu niko zbog toga nista nije prigovarao!?

U Bosni je jos daleke 1967. pokojni Mirko Kamenjasevic, deklarisani navijac Sarajeva zbog dve uzastopne posvke, gde tokom prenosa u kome se nakasljava, dubokim baritonom golgeteru Sarajeva Vahidinu Musemicu psuje sve po spisku sto je promasio gol Zeljeznicara, a posle sestomesecne suspenzije, na sledecoj utakmici Sarajeva i Zeljeznicara posle pogodjene precke Zelje u zanosu rec gol dopunjuje narodnim izrazom za muski polni organ ( koji nam je svima poznat, a poznat je i u internet leksikonu Vukajlija! ), pa je zbog tog gafa zaradio jos dve godine suspenzije i poslednju opomenu pred iskljucenje i izbacivanje sa posla. Imao je tek 47 godina i konacno je odrastao i sazreo, pa te nestasluke vise nije ponavljao. Ipak, tek 1986. kad se oprastao od mikrofona dobio je sansu da prenosi gradski derbi Zeljeznicar – Sarajevo, a nije potrebno objasnjavati zasto od 1968. nije 18 godina imao takvu priliku. Njegov mladji kolega, takodje Tuzlak, Jovo Jovanovic bio je najbolji sarajevski komenator svih vremena, radio reporter koji je navijao za Zvezdu i kad igra u Sarajevu protiv tamosnjih klubova. Zvezdas je bio i treci poznati sarajevski radio komentator Jovo Dimitrijevic, poznatiji u sferi novinarstva po nadimku Jovo „Otrov“, iako je kao dete sarajevsko Marin dvora, odrastao u blizini Grbavice, voleo i Zeljeznicar. Danas penzionerske dane provodi u dalekoj Kanadi, gde je izbegao za vreme rata, dok je Kamenjasevic i preminuo u izbeglistvu u Spaniji. Na sarajevskom radiju Zdravko Lipovac, zvani Lipa, svojevremeno junior Zeljeznicara, osim Zelje, voleo je i zagrebacki Dinamo kao rodjeni Slavonac iz Slavonskog Broda, koji je odrastao u Sarajevu, a navijac „bordo“ tima bio je i ostao dugogodisnji voditelj sarajevskih sportskih emisija Nikola Bilic, oficijelni spiker dvorane Skenderija i stadiona Kosevo do odlaska u penziju. Bilic je, inace, diplomirani pravnik, a pomenuti Kamenjasevic i Dimitrijevic su bili aktivni atleticari, odnosno rukometasi.

O tim apsektima su vodili brigu i u Zagrebu, pa je Fakultet za fizicku kulturu, pandan nasem DIF-u zavrsio i Bozo Susec, kao i Srbin Milorad – Mico Dusanovic, ciji je otac bio dekan zagrebackog „DIF“-a, pokojni Boris Mutic, zatim Milka Babovic, a od sadasnjih komentatora i Drago Cosic, Zeljko Vela, Slavko Cvitkovic, Ivica Blazicko… na radiju su slican obrazovni profil imali pokojni Jura Dodig i Ivan Tomic ( covek koji je uvek saljivo i u stihovima prenosio fudbal ), penzionisani Fredi Kramer, onda sadasnji jos aktivni komentatorski veteran Ivica Skopljanac, razvedeni muz Jadranke Kosor, a od mladjih i bivsi vaterpolista Kresimir Campa, bivsi kosarkas Stanko Ruzic, bivsi rukometas Romano Janecic i mnogi drugi. Takodje, u Osijeku je godinama glavni sportski komentaor Djordje Ivkovic, za koga se zna da pored lokalnog Osijeka, navija za Crvenu zvezdu, ali Hrvati su svesni da boljeg komentatora u Slavoniji nemaju od njega, jer su su isprobali i svoje ljude Alena Kerzea i Zeljka Kovacevica i uverili se da je najpametnije da Ivkovica vrate na posao koji su mu svojevremeno iz politickih razloga oduzeli, pa ga rehabilitovali i on sad nastavlja tamo gde je davnih osamdesetih zapoceo. Tamo su, kao i u Sarajevu, ostali dosledni principu pravilne selekcije novinarksih kadrova. Nisu imali grobare novinarstva, „bardove“ poput Stojakovica i Markovica, da srozaju nivo te profesije i nateraju ljude da se, po svojoj zelji, sami obrazuju, „ako im to bas nesto znaci i predstavlja.“ Njima, iz prilozenog nije znacilo nista, a posledice su nam jasne danas, jer ovo sto imamo od kvalitetnog nvoinarksog kadra rezultat je licnog entuzijazma, a ne rada i napora starijih generacija, koje su forsirale nacelo politicke pripadnosti kao glavni parametar vrednosti novopecenih novinara, a ne kvalitete koje sam apostrofirao i koji su svuda na ceni, a znanje kao primarna referenca.

Nije ni u Beogradu i u Srbiji sve uvek bilo kao u vreme pocetka skole samoukih i samozvanih poput jos aktivnog Markovica, za koga ni u 76. godini zivota ne postoji kategorija penzije(!?!?), ili Vladanka Stojakovica koji je i u 71. godini zivota, sad daleke 1996. bio glavni komentator sa EP u Engleskoj za javni servis RTS-a (!?!?), a godinu dana kasnije je umro. U Beogradu je jos dalekih 50 -tih i 60 -tih postojala skola sportskog novinarstva koju su organizovali pokojni Milan Kovacevic, Dragan Nikitovic i kao glavni pokrovitelji skole Sergej Lukac i Artur Takac. Tada nije mogao svako da bude sportski novinar u Beogradu. Zato su novinske kritike prvog urednika sportske redakcije TV Beograd Milana Kovacevica ( 1915 – 1985 ) koji je zavrsio Fakultet za fizicku kulturu i bio vrhunski atleticar i drzavni reprezentativac godinama nervirale i izbezumljivale Stojakovica, Pantica, Koraca, Gajica, Knezevica, jer covek nije mogao u svojim redovnim kritikama TV prenosa da precuti njihovo enciklopedijsko neznanje i zloupotrebljavanje mikrofona uz maltretiranje TV auditorijuma.

Kad je umro, oni su odahnuli, jer njihove gluposti nije imao dugo vise ko da javno registruje, pa su se osilili i sebe proglasili za autoritete u poslu, ignorisuci dobronamerne sugestije coveka koji je jedan od pionira sportskog novinarstva u Srbiji, kasnije i autor i dobitnik priznanja za naucno popularne emisije „Karavan“ ( nesto kao srpska verzija danasnjeg kablovkog programa Nacionalna Geografija. Kovacevic nije mogao njih neznalice da istrpi, pa je promenio novinarski fah, ali je tokom velikih takmicenja u novinskim clancima redovno komentarisao enormno neznanje komentatora koji se brukaju pred mikrofonom ). Ovakvi „bardovi“ profesije najvise nas asociraju na Mubaraka u odlasku, ili na Gadafija u najavi odlaska sa vlasti. Princip dozivotnog vladanja nekom profeisjom, kao i princip vladanja u politici mora biti ogranicen i zasnovan na nekim vrednostima, a ne na samohvalisanju i narucivanju reklamnog prostora u Tempu za nominaciju komentatorskog Oskara popularnosti! Tako je jos 1986. Marko Markovic placao Stefanu Grubacu da ovaj objavi o njemu superlative u Tempu kao najbrzem i najboljem reporteru svih vremena „na ovim nasim prostorima.“ Zoan Gaspar je lepo rekao da Realu neko mora da kaze da je ponekad najbolji, a Barsi niko ne mora to reci, ona to i sama zna. Metafora za Markovica je Real Madrid.

Da li danas neko mora reci i napisati za Vedrana Mihojevica, reportera iz Trebinja da je najbrzi i najbolji, ne samo u BiH, iako je malo ko cuo za njega, osim onih koji prate utakmice Leotara u Premiejr ligi BiH? Markovicu je bilo vazno da je za njega cuo proslavljeni pisac Milos Crnjanski. Uporedio je svoju „velicinu“ sa velicinom pisca „Seoba“ u jednom nedavnom intervjuu, a Milojko Pantic je skromno dodao kako sebe „smatra najboljim komentatorom u Srbiji koji je ikad stao pred mikrofon!?“ I to sve u emisiji „Dvougao“ gde je sagovornika Petra Lazovica, upitao: „Zasto si ostao veciti talenat u svom poslu?“ Ovaj je ignorisao odgovor, a umesto toga, evo mladjim malo vremeplova. Skromni Milojko Pantic je u 36. godini zivota, daleke 1982. prvi put samostalno odradio integralni prenos jedne fudbalske utakmice i to OFK Beograd – Dinamo 0:0, a te godine upisao je jos jedan prenos i dve televizijske reportaze.

Posto u konkurenciji „vecitog talenta“ Lazovica, koji je do tada kao zamena Stojakovicu ispratio Svetska prvenstva 1974, 1978. i 1982. i Zvonka Mihajlovskog nije mogao da se probije, sacekao je da se Lazovic premesti u informativnu redakciju, pa da u 40. godini dobije sansu da postane fudbalski komentator. Premijeru je imao u poslednjem kolu sampionata 1985|86. Partizan – Zeljeznicar 4:0, a onda je od 1988 – 1992. pratio i Crvenu zvezdu i konacno i na SP u fudbalu, prvi put u svojoj 44. godini zivota i reprezentaciju tadasnje Jugoslavije, dve godine kasnije i na EP u Svedskoj samo finale Danska – Nemacka 2:0. Posle je stigao jos u dva navrata da 1998. i 2000. isprati sa lica mesta SP i EP u fudbalu i to je karijera svih karijera legendarnog Pantica. Mladji, normalno, to ne pamte.

Milojko Pantić

Lazovic nije imao vremena da mu odgovori jer je minutaza bila ogranicena, a bilo bi tesko i nabrojati zimske i letnje Olimpijade, od Insbruka 1976. i Montreala iste godine, preko Moskve 1980. i Lejk Plesida u zimu iste godine. Panticeva olimpijska premijera vezana je za 1984, kada je kao izvestac iz Olimpijskog sela debitovao u 38. godini zivota. I hokejas Mihajlovski bio mu je prepreka kao hokejaski „bodicek“, pa je samo stigao da u kontinuitetu poveze fudbalsku, komentatorksu karijeru od 1982 – 2002. godine, „svega “ 20 godina, uprkos svim previranjima i brojnim potresima na RTS-u. Odrzala ga je ekvi distanca u prenosima vecitih derbija, pa nije upadao u zamke kao nekad Pantic ili danas Strajnic.

Zanimljivo, Pantic je u svojoj debitantskoj sezoni kao samostalni reporter prenosio 1986. i 1987. toliko freneticno utakmice Partizana, da su svi mislili da je zakleti partizanovac. Srednjovecni i stariji jos pamte njegove izlive emocija posle golova Vokrija, Milka Djurovskog, Djelmasa, Vucicevica, Varge… I da dokaze svima kako su u zabludi poceo je da dokazuje u derbijima kako siroke mase imaju pogresnu predstavu, a taj imidz je sam izgradio, zeleci da bude temperamentan kao Brazilac. Izabrao je los metod za afirmaciju, kao i ovih poslednjih godina Strajnic. Tako je to kad ucenici imaju lose ucitelje, pa u hodu moraju da ispravljaju greske u koracima.

Повезане вести

3 comments

Nostromov мар 28, 2016 at 01:45

Hehe, prilicna je ironija da clanak „Neobučenost i nedovoljna edukacija sportskih novinara“ pogresno koristi rec „edukacija“, koja znaci: „odgoj (male dece)“, LOL! xD

Reply
deki дец 22, 2016 at 20:19

U pokušaju da ispadneš pametan, ipsao si glup. Odgoj je samo jedan od mogućih značenja reči eudukacija, sve zavisi od konteksta u kojem se reč koristi. Ali tako je to kada neko i ne preterano pametan, pokuša da ispadne pametan.

Reply
Sasa Mikic мар 5, 2012 at 15:50

Hvala, brate. Hvala na toj realnoj slici svega sto se dogadjalo ovih mnogih, i premnogih godina u novinarstvu bivse nam a i ove sadasnje zemlje. Mozda i ne mislimo isto o pojedincima, ali je analiticnost fascinantna. Novinarska. A malo je ostalo novinara…
I – ko ne zna – pola zivota sam proveo na Severu.
I – ko ne zna – sportski novinar navija samo kod kuce, u fotelji (ili na kaucu, ovaj moj je uzas, i ne navija mi se na njemu)
I – ko ne zna – ako si se bavio sportom, osnovna misao je – ne mrzi rivala. Pobedi ga, ako mozes. Ako ne, cestitaj, pa idemo dalje. Do sledece prilike. No, dostojanstvo pre svega.
I zbog toga svega volim Zvezdu dozivotno – treca generacija u porodici – ali, ne mrzim Partizan. Nisu me na vreme vaspitali da mrzim.
Ostao sam, istovremeno, i Hipik i Panker.
Jebi ga, sve ovo je nekako bilo jace od mene. Ali posteno, od srca…

Reply

Leave a Comment