Сећања: На данашњи дан (12.08)

Tužna sudbina Zorana Vorotovića~Ponajbolji crnogorski lijevi bek živi sa velikim bolovima od 95,40 eura invalidske penzije. Za Sutjesku i Budućnost odigrao preko 500 zvaničnih utakmica. ~Jugoslovenski A reprezentativac i strelac u Kupu šampiona. Od Ministarstva sporta traži sportsku naknadu, makar kao „oni sa gorim rezultatima od mene“

Jedan od najboljih lijevih bekova stare Jugoslavije, najbolji Crnogorac na toj poziciji do sada. Čovjek čije ime i sada znači fudbal. Fudbaler po kojemu je prepoznavana jedna, ponajbolja epoha jugoslovenskog fudbala. Fudbaler koji je obilježio kraj sedamdesete i cijelu osamdesetu fudbalsku dekadu prošlog vijeka. Zoran Vorotović Zoja. Treba li još šta reći? Ne! Sve je rečeno u tom imenu. Zoran Vorotović je imao blistavu fudbalsku karijeru, harizmatičan život i, na žalost svakog čovjeka kojeg tuđa nesreća, makar oneraspoloži, tešku poslednju deceniju. Da bi priča bila potpuna, da bi oni koji ga se ne sjećaju sa zelenog pravougaonika, makar imali ikoliko predstavu o Zoranu, da ukratko podsjetimo: Zoran Vorotović je rođen sredinom avgusta 1957. godine u Glibavcu kod Nikšića. Za djetinjstvo dosta, o fudbalskoj karijeri u nekoliko narednih redaka.
Počeo u Sutjesci a potpunu afirmaciju od 1977. godine stekao u Budućnosti. Igrao je pod Goricom skoro deceniju, a sastav stabilnog prvoligaša, tada jedne od najboljih liga Evrope, nije se mogao zamisliti bez Zorana Vorotovića. Upornost, inteligencija, beskompromisnost, juriš u napad, centaršut, lucidnost… i ko zna kakvih epiteta se moglo dodati uz njegovo ime. Iz Budućnosti je postao A reprezentativac velike Jugoslavije, a zamislite samo koliko mu je trebalo više znanja od konkurencije iz „velike četvorke“ da bi se našao u selektorskoj bilježnici. Vorotović je bio na selektorovom spisku i igrao je za Jugoslaviju, o lijevom beku crnogorska reprezentacija nije razmišljala. Za Budućnost je odigrao preko 300 zvaničnih utakmica a 1986, kao 29-godišnjak prešao u beogradsku Crvenu zvezdu. Za sezonu i po odigrao je oko 40 utakmica za najuspješniji klub sa jugoslovenskih prostora, a poslije nekoliko decenija (poslije partizanovca Branka Rašovića) bio prvi Crnogorac koji je tresao mrežu u Ligi šampiona. Bilo je to 1986. godine u duelu Crvena zvezda – Panatinaikos.
Iz Zvezde, fudbalski put ga je odveo u turski Sarijer, a nakon skoro četiri godine pečalbe fudbalski smiraj odradio je u Spartaku pa Železniku.
Okačio je kopačke o klin i razmišljao o mirnoj fudbalskoj i drugoj starosti. Njegov duh, šarm i muška ljepota spojile su ga, a kasniji život i razvalili brak sa Slađanom, kako savremenici pričaju, jednom od najljepših djevojaka u Crnoj Gori. Novac, slava, život… imao je Zoran Vorotović sve do 2001. godine, kada je sve zastalo.

Tužna priča

– Doživio sam te godine tešku saobraćajnu nezgodu, ipak pun vedrine, ali i gorčine u sobi Hotela „Siti“ pričao nam je o svojim mukama Zoja Vorotović. – Ne sjećam se kako je sve to bilo. Ne znam ni koliko sam bio u komi, mnogo toga ne znam, ali posledice su tu. Evo kako me vidite, prikovan sam za postelju. Jedva da sam pokretan. Bespomoćan sam i živim sa nesnosnim bolovima. Ne živim no životarim. Ne znam koliko ćete saosjećati moje patnje dok budete pravili priču o meni, ali znam da će ova moja ispovijest mnoge u srce zaboljeti. Naročito moje najbliže. Ne znam hoću li im moći to pokazati, ali znam da više ne mogu izdržati. Jednostavno, ludim od bolova. Ni morfijum ponekad ne pomaže, opisuje svoje stanje Zoran Vorotović, dok polupokretan leži u krevetu i desnom rukom, iz minuta u minut briše graške znoja. – Nije ovo, vjerujte mi, znoj od vrućine ili moje snage, nego od bolova. Ne znam dokle ću ovako, ali ovako živim punu deceniju. Ne živim, nego ni mrem ni živim. Malo me hrabri bivša supruga i sin. Eto, sve se nekako zavrti, pa se vrati. Hrabrite me i vi novinari, moji drugovi. Evo, koliko sjedimo, kao da se nanovo rađam. Bole me moje rane ali mi je duša puna kada vidim vašu zabrinutost i volju da mi pomognete. Znate da ponekad od bolova pomišljam i na najgore, ali ne mogu do prozora, a i kada bih krenuo, vi, moji drugovi mi se stvorite u mislima pa odustajem, ali život mi ne valja pepela…
Zoran Vorotović je ispričao svoje muke. One su nesnosne, ali uprkos svemu nada ga ne napušta: – Biće bolje, nadam se. Možda ima neka klinika ili bioenergetičar koji za mene znaju lijek. Znam koliko znači novinarski napis ili emisija. Nadam se u vas, poslednja ste mi nada.

Tužna priča,
čin drugi

Nije priča o Zoranu Vorotoviću tužna u jednom činu. Drugi dio, odnosno, drugi čin su njegove finansije. Zoran jednostavno novca nema. Živi od 95,49 eura invalidske penzije: – Ne živim brate, nego uživam. Pa ko nemože živjeti od tolike love? Platim stan u Beogradu 400, kupim pomalo voćnog jogurta, neku riblju konzervu i voće. To mi je jelovnik. Ne što nemam za više, nego ne smijem organizam navikavati na luksuz. Ne, zaboravio sam. Na trpezi su mi i ljekovi. Oni su mi doručak, ručak, večera, užina… naravno kada imam za njih. Vedri duh ne napušta Zorana Vorotovića, pa ni kada priča o sportskim naknadama za koju je podnosio zahtjev.
– Prikupio sam sva potrebna dokumenta, ali očigledno da je to bilo nedovoljno. Odbili su me uz obrazloženje da status vrhunskog sportiste ne mogu dobiti zato što sam „sportske rezultate u fudbalu postigao prije stupanja na snagu Zakona o naknadama i dopunama Zakona o sportu“. Neću sa tim da se pomirim, jer, od ovih fudbalera koji su dobili naknade jedino je Ljubomir Radanović od mene zaslužniji. Takođe, neću da tražim reviziju naknada i dokumenata ljudi koji su dobili, ali hoću da su uslovi za sve isti. Neću da pominjem „grešnike“ u slučaju Vorotović, ne makar za sada, ali hoću pravdu i istjeraću je. Potražiću prijem kod odgovornih ljudi ove države, pa potom i zaštitu međunarodnih organizacija i foruma. Pa, čovječe, ja sam invalid 100 posto. Ja sam jedva pokretan čovjek, a ako nijesam sa preko 300 utakmica za Sutjesku, skoro toliko za Budućnost, pa Crvenu zvezdu, igara u Kupu šampiona, zatim nosilac „Zlatne plakete“ iz 1980. godine i kao 44. najbolji fudbaler Jugoslavije svih vremena zaslužio penziju, ne bilo ni mene, ni penzije, ni ovakve države.
Tužna je ispovijest Zorana Vorotovića. Tužnija i od smrti, jer smrt je zlatna kako živi ovaj čovjek. Tužna je, ali on je siguran da nije sam. I neće biti jer će Udruženje sportskih novinara Crne Gore, kao i redakcije crnogorskih medija od ponedjeljka krenuti u akciju „Pomognimo Zoranu Vorotoviću“. Spo­rtski novinari apeluju na državne organe i članove Komisiju za dodjelu naknada da „prekrše Zakon i Amandmane“ i Zoranu Vorotoviću dodijele naknadu. Nije on niko, a i da je treba mu pomoći. Zoran je zaslužio i Crnu Goru sportski zadužio. Ako nije „u Uredbi za naknade“ upišite njegovo ime, gospodine ministre Stijepoviću, pa ako to bude jedini grijeh, ne bilo ga. Ovaj će vam sigurno sva, ne samo sportska javnost, oprostiti.
Ako ne možemo ublažiti nesnosni bol, pažnjom možemo spasiti Zorana Vorotovića.

Objavljeno u casopisu „Dan“, 26.03.2011.

Molim vas proverite nesto pre nego sto napisete. Vorotovic nije odigrao tolike utakmice u reprezenticiji, cak sta vise ja ne znam da je igrao i jednu. Milsim da je dosao u Zvezdu u isto vreme kada se Marovic vratio sa pozajmice iz Osijeka i nije imao mesta u tadasnjoj Zvezdu.

U svakom slucaju nadam se da je ziv i dobrog zdravlja.

Pozdrav

Brate ne ide to tako, Partizan i Zvezda ne mogu da igraju u istom danu na svojim terenima 🙂